BUDI ONO ŠTO JESI I KAD SI OKRUŽEN ONIM ŠTO NISI!
Roman Vuka Draškovića koji se pojavio krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina i odmah bio zabranjen zbog širenja nacionalne i vjerske mržnje i podrivanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti može biti uvod u današnju temu: Na pravoslavno Badnje veče 1942. godine u kuću istaknute srpske porodice Jugović dolazi grupa ustaša-Muslimana, njihovih komšija i kumova Osmanovića. Tu izvrše stravičan pokolj cijele porodice koja se okupila da proslavi svoj praznik, ali poštede malog Iliju, tek rođenu bebu. Njega odnesu u svoje selo i predaju ga Rabiji, čiji je muž poginuo te noći u pohodu na Jugoviće. Namjera im je da Rabija odgaja malog kao svoje dijete i da naprave od njega pravog ustašu koji će da mrzi i ubija Srbe. Međutim, istu noć u Osmanoviće upadaju četnici i pokolju Muslimane, a Rabija uspije pobjeći u šumu sa malim Ilijom. Četnici odnose njenog pravog sina, vjerujući da je to srpsko dijete koje su Osmanovići oteli Jugovićima. Prilikom jedne posjete Osmanovićima, gotovo slučajno, susreće seoskog hodžu, tajanstvenog čovjeka, poznatog kao Sikter-efendija. Od njega Alija, tj. Ilija, saznaje strašnu istinu o svom porijeklu... Sikter efendija nije nikakav "osobenjak koji pati što je otpao od vlaha" već je pametan čovjek koji nije postupio kao njegovi sunarodnici i otišao da kolje Srbe. Njega je Vuk opisao kao lika koji ne želi da zaboravi svoje porijeklo i koji kaže : "Odričući se Đura Barbabarića odrekao bih se i Safet bega." On ne mrzi muslimane zato što je i sam hodža, ali ne želi da pljune na svoje srpsko porijeklo.U dijelu kada Alija saznaje ko je, prevrću mu se po glavi razne osvetničke misli koje Sikter-efendija pokušava da mu odagna.
Nije mi namjera da analiziram književno djelo, već da ukažem potrebu da čovjek treba da bude ono što jeste.Igor Radojičić još kao član Predsedništva Saveza socijalističke omladine SR BiH, zapao je za oko političkim autoritetima koji su vršili vlast na području Banjaluke i šire -Nebojši Radmanoviću, Slobodanu Gavranoviću, prof. Željki Mirjaniću, prof. Danijelu Romanu, Dušanu Popoviću i drugima.Oni su tada u mlađanom Igoru vidjeli ogroman potencijal i odlučili otvoriti neosvojiva vrata, koja su vodila u krug velikih i moćnih političara tog vremena. Ispijanje subotnje kafe kod Zorana Kalinića na terasi Caffe NTV-a bilo je dostupno samo odabranim, među kojima je tada bio i Igor Radojičić. Taj ritual je značio da je pod zaštitom Nebojše Radamanovića i kruga moćnih političara tod doba. Dobri poznavaoci političkih prilika tvrde da je upravo Nebojša Radamanovič zaslužan što je Igor Radojičić prvi put izabran za predsjednika Narodne skupštine RS u martu 2006. godine.
Pored tada tvrdog stava predsjednika SNSD-a Milorada Dodika da Igor Radojičić ne može biti na toj odgovornoj poziciji, teškim riječima i još težim pregovorima, Radmanović je uspio ubijediti Dodika da popusti i Igor je imenovan za predsjednika NSRS-a. Od tad kreće strahoviti uspon Igora Radojičića na političkom nebu RS-a. Ako analiziram relacije gdje je Igor Radojičić a gdje su sada ljudi koji su ga pustili kroz neosvojiva vrata koja su vodila u krug velikih i moćnih, uviđam da je Igor prekinuo lanac koji ih je snažno povezivao. Stvaranje neke nove mlade generacije političara i okupljanje pod isti kišobran je hod po opasnoj žici, jer ako je on sam okrenuo leđa svojim mentorima, brzo može to očekivati i od Srđana Amidžića za koga se priča da nosi bradu jer zna da nema obraza. Svako njegovo tapkanje Igorovog ramena ima svoju cijenu. BUDI ONO ŠTO JESI I KAD SI OKRUŽEN ONIM ŠTO NISI!
Glas Naroda
Коментари
Постави коментар