Nastavljamo da prenosimo tekstove objavljene iz hrvatske štampe
koji govore o snažnom uticaju stare UDBE na Milorada Dodika, njegov
režim i dešavanja u regionu, te brojnim udbašima i visokim službenicima
jugoslovenske tajne službe koji se nalaze na ključnim mjestima u
Dodikovoj administraciji. Prenosimo tekst portala "Direktno.hr"
"Eksploziv u kadi Perkovićevog suradnika iz vrijeme ubistva Đurekovića"
koja rasvjetljava zašto je mlađi Malobabić, sina starog uticajnog udbaša
i tajkuna Slavka Malobabića, imenovan za savjetnika novog predsjednika
Skuopštine grada Banjaluka, te kakve su veze i poslovna saradnja starih
udbaša i kosovaca iz Republike Srpske i Hrvatske
Eksploziv u kadi Perkovićeva suradnika iz vremena ubojstva Đurekovića
Traživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom
hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i
Zdravku Mustaču. Glasnogovornica zagrebačke policije izjavila je da je u
tijeku kriminalističko istraživanje vezano uz kazneno djelo
nedozvoljenog posjedovanja izrade i nabave oružja i eksplozivnih tvari, a
nakon što je "Jutarnji list" objavio kako je zataškana policijska
akcija iz 2013. kada je u zgradi usred Zagreba pronađen vojni eksploziv
razorne moći, skriven u zidu više od 20 godina. A što je zapravo
zatajila javnosti zagrebačka policija - ispod kade, uz četiri ručne
bombe M52 P3, bilo uskladišteno i pet kilograma eksploziva PEP500 i dva
detonatora, a to je uskladištio bliski suradnik Josipa Perkovića iz dana
Jugoslavije i Udbe - Branko Traživuk.
Traživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom
hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i
Zdravku Mustaču u Muenchenu, a zanimljivo je da je slučaj otkriven u
jeku afere "Lex Perković", odnosno pokušaja vladajuće garniture Zorana
Milanovića i Ive Josipovića da izmjenama zakona spriječe izručenje
Perkovića i Mustača Njemačkoj. Traživuk je jedan od članova terorističke
skupine Labrador, koji je početkom 90-tih radio u zagrebačkoj Službi
državne sigurnosti (SDS) i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu. Iza
eksplozije u zgradi zagrebačke Židovske općine 1991., te podmetanja
eksploziva na židovskom groblju, stajala je grupa Labrador.
Perković-Traživuk-Sindičić-Špiljak
Branka Traživuka, zamjenika Josipa Perkovića na mjestu šefa II.
odjela SDS-a RSUP-a SRH s cijelom pričom još povezuje činjenica da je
početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luxembourg na
sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predao rezervni ključ
od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković. Prates je zbog
sudjelovanja u ubojstvu jednog od tadašnjih direktora Ine Stjepana
Đurekovića u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor. Traživuk je u rujnu
1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini,
a potom se preselio u Banju Luku. Prema pisanju potpukovnika KOS-a
Ljubana Karana, člana komande KOS-a pri RV i PVO JNA u Zemunu, Traživuk
se zaposlio u 'naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a
vlasnik je Vanja Špiljak, biznismen iz Zagreba, sin Mike Špiljka.
Vinko Sindičić, jedan od svjedoka u slučaju ubojstva Đurekovića i
Udbin killer na audio snimci, na korektnom njemačkom, nedvojbeno tvrdi
da je ubojstvo “naručio” tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika
Špiljak, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u
Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije vezano za
uvoz nafte. Sindičića je na vezi držao Josip Perković i on je jedan od
ključnih svjedoka u slučaju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana
Đurekovića. “Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao
po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove
malverzacije pa je bio nezgodan svjedok.” Kako se krug istrage oko Vanje
Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da
mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini,
predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se
vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj dužnosti ako bi mu sin završio
u zatvoru zbog malverzacija.
Traživuk-Malobabić-Labrador
U istoj tvrtki u Banjoj Luci, prema Karanu, osim Traživuka radi i
Slavko Malobabić, vodeći član skupina 'Labrador' i 'Opera' pod kodnim
imenom 'Kondor' (Ljuban Karan: 'Bio sam oficir KOS-a', 'Samizdat',
Beograd 2006.). Karan je djelomično u pravu. Malobabić radio u tvrtki
Vanje Špiljka, ali ne u onoj koja se bavi naftom, već proizvodnjom
namještaja. Malobabić je radio kao predsjednik Skupštine poduzeća
'Standard AD' iz Prnjavora, u vlasništvu Špiljkove švicarske tvrtke
'Daccomet AG' iz Züricha. Špiljkova švicarska naftna kompanija zove se
'Mitan Handels AG' i također je bila vrlo aktivna u Banjoj Luci, kupivši
udjel u tamošnjom 'Krajinapetrolu AD' koji je, kako piše na njegovim
službenim mrežnim stranicama, «nastao kao pravni sljedbenik OOUR-a 'INA
PLIN' Banja Luka i poslovne jedinice 'INA TRGOVINA' Banja Luka» (www.krajinapetrol.com/istorijat.htm).Vanja
Špiljak svoje je dionice u Krajinapetrolu, nešto manje od 10-ak posto,
2005. godine prodao Ini za milijun eura, premda INA u isto vrijeme vodi
sudski spor s Krajinapetrolom za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete
imovine.
Radojčić-suradnici KOS-a
Radenko Radojčić, u iskazu inspektorima SZUP-a nakon povratka
početkom 1994. u Hrvatsku, potanko je iznosio svoje spoznaje o
suradnicima KOS-a u Hrvatskoj. Samo jedna njegova izjava zauzima 241
stranicu zapisnika. Govoreći o suradnji sinova visokih jugoslavenskih
vojnih i političkih dužnosnika s KOS-om, Radenko Radojčić, pored Vanje
Špiljka, sina Mike Špiljka, spomenuo je još dva zvučna imena: Gorana
Štroka i Mišu Broza. U kontekstu Malobabićeva kazivanja o svom
prijateljstvu s Vanjom Špiljkom i oslonjenosti Špiljka na vojnu
obavještajnu službu JNA, Malobabić je znao tu imenovati Gorana Štroka i
Mišu Broza. O Goranu Štroku u Beogradu se poveo razgovor između mene i
puk. Gligorevića iz Uprave bezbjednosti SSNO-a, koji je također kazao da
je Štrok suradnik obavještajne službe JNA, i to u dugogodišnjoj vezi».
Aleksandar Miša Broz, rođen u svibnju 1941. u Zagrebu kao sin
generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita i njegove kurirke, slovenske
komunistkinje Herte Haas, tek 1945. upoznao je oca u Beogradu te je
proveo djetinjstvo u njegovoj blizini. No studij pravnih znanosti
završio je u Zagrebu i zaposlio se u Prvomajskoj kao direktor
vanjsko-trgovinskog sektora, a potom i u Ini. Miša Broz je, zajedno s
dvojicom Vanja, spomenutim Vanjom Špiljkom, kao i Vanjom Ujevićem,
također sinom «narodnog heroja», Mate Ujevića iz Krivodola kod
Imotskoga, bio osumnjičen za malverzacije u Ini i stavljen pod
tajno-policijsku istragu. Međutim, to je bio tek manji incident u
njegovoj karijeri, nakon kojega je uslijedio uspon. U Ini je je ostao do
1993., postavši naposljetku član njezine uprave.Brozov kolega Vanja
Ujević bio je sve donedavno član uprave Ine, a njegovo ime spominjalo se
i u slučaju malverzacija novijeg datuma u toj kompaniji. Među ostalim,
2000. godine bio je predmetom kaznene prijave poznate «zviždačice» Vesne
Balenović koja je protiv njega, u sklopu tužbe protiv cijelog vodstva
Ine, podnijela kaznenu prijavu za navodni kriminal veći od 100 milijuna
dolara.
Miša Broz, nakon napuštanja direktorskog mjesta u Ini, zaposlio
se u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je dobio visoki diplomatski
status u rangu ministra savjetnika te je dugo godina proveo u hrvatskim
diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Moskvi i Kairu, a od 2004. do
2009. bio je hrvatski veleposlanik u Indoneziji. Drugi akter iz te
Radojčićeve izjave, Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, također kao
sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine,
predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca», a koji je za vrijeme
Drugog svjetskog rata bio komandant partizanske brigade «Braća Radić» u
Hrvatskom zagorju te 32. partizanske divizije («Zbornik narodnih heroja
Jugoslavije», «Omladina», Beograd 1957.). Kao i Miša Broz, i Goran Štrok
završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka
studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit».
Godine 1977. preselio se u Veliku Britaniju, bavio se raznim
posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i
osiguravanje naftnih platformi. No početkom 90-ih godina okušao se i u
novinskom biznisu, i to u Hrvatskoj, pokrenuvši u Zagrebu dnevne novine
Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto
pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»
Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s
Perom Zlatarom, poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime
nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika Udbe i KOS-a. Kao takvog
spominje ga i Radenko Radojčić u svojoj izjavi: «Meni je pukovnik
Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda,
tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio
ŠRO RV-a, i to prije 1959. g. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za
suradnju po službi sigurnosti RV i PVO. Kasnije ga je na vezu preuzeo
puk. Rakočević i držao ga na vezi za vrijeme službovanja u Zagrebu.
Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, noja sam
zaboravio».
Malobabići
Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za
investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u
Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem
Slavkom Linićem. Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000.
godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave
Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio
dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio
potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji
kriterij.» Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i
udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na
velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk
Malobabić. Poslovni dnevnik njegovo je imenovanje generalnim direktorom
hotela Bellevuea popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa:
«Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj
generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji
su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim
iskustvom u hotelijerstvu».
Ovog «mladog menadžera», ne navodeći mu ime, spomenuo je Radenko
Radojčić u svojoj izjavi (na str. 16): «Negdje u lipnju 1990..g., ne
sjećam se datuma, meni je na Jarunu u gostionici zakazao telefonom
sastanak Slavko Malobabić, napomenuvši da je neophodno da dođem jer da
ima nešto važno sa mnom razgovarati. Prihvatio sam i došao sam u
naznačenu gostionicu. U zakazano vrijeme, u tu gostionicu došao je
Malobabić s malodobnim sinom, ali i s Čedomirom Kneževićem (op. a.:
kapetan I. klase KOS-a u Zagrebu). Do tog susreta nisam poznavao
Čedomira Kneževića, ali po načinu kontakta Knežević – Malobabić, a
napose što je Knežević bio prisan s djetetom Malobabića, zaključio sam
da se Malobabić već duže poznaje i prisan je s Kneževićem.»
Rade Vuk Malobabić, o kojem Poslovni dnevnik piše kao o direktoru
Štrokovih hotela u Dubrovniku, jest zapravo sin Slavka Malobabića,
direktora predstavništava Vanje Špiljka u Banjoj Luci, dakle glavnog
KOS-ova suradnika u subverzivno-terorističkim skupinama «Labrador» i
«Opera», o kojem je Radenko Radojčić opširno svjedočio u svom iskazu
operativcima SZUP-a. Nakon što je Goran Štrok prodao lanac svojih hotela
hrvatskoj obitelji Lukšić iz Čilea, Rade Vuk Malobabić napustio je
Dubrovnik i preselio se bliže Slavku Liniću – na Mali Lošinj, gdje je
sredinom 2012. imenovan direktorom hotelske grupacije «Lošinj Hotels
& Villas» (www.losinjhotels.wordpress.com/2012/02/15/imenovan-novi-direktor-operaci...).
Slavko Malobabić, glavni „labradorac“ koji je bio šef kabineta trojice
predsjednika CK SKH - Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana;
Branko Traživuk, šef Drugog odjela u sjedištu SDS-a u Zagrebu; Milan
Grković, šef sigurnosti u Hrvatskom saboru; Pajo Časić, šef voznog parka
u Stručnim službama Hrvatskog sabora i Vlade RH; Ljubica Tintor,
visokorangirana službenica Hrvatskog sabora i ljubavnica glavnog čovjeka
mreže KOS-ovih suradnika u Zagrebu potpukovnika Ivana Sabolovića (a
bila je navodno miljenica i Slavka Goldsteina); Mane Malobabić,
zaposlenik MUP-a RH (inače brat Slavka Malobabića); Milan Martić, bivši
milicajac u Zadru Miroslav Studen, službenik Centra SZUP-a Zagreb, koji
je za vrijeme Jugoslavije često kontaktirao s „atomskim“ stručnjakom
Hrvojem Šarinićem; ostali službenici Centra SZUP-a Zagreb Srećko
Ožegović (danas navodno službenik tajne službe Republike Srbije), Mile
Vasiljevski (danas navodno službenik tajne službe Republike
Makedonije)...
Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je naveo ime još
jednog „prebjega“ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje
osobne tajnice Ivice Račana. Za nju je Radojčić rekao: „Iselila iz
Zagreba 1993.g. U Beogradu se smjestila privremeno kod Bosiljke
Rajković, tel: 670-249. Zaposlila se privremeno u firmi, što su je
osnovali bivši komunisti u Beogradu. U Beogradu, Dragica poznaje širok
krug veza. Inače, rodom je s Banije“. Od suradnika KOS-a s Radojčićeva
popisa ostali su živjeti u Hrvatskoj: Drago Dmitrović, posljednji
sekretar Predsjedništva CK SKH; Željko Pavlović, šef kabineta Milke
Planinc dok je bila predsjednika CK SKH i Ante Markovića dok je ovaj bio
predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH; Veljko Mihovilović, zadnji
tajnik republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka pri
Predsjedništvu SRH, Kolja Družić, posljednji šef zagrebačke Udbe;
Andrija Pavić, šef MUP-ove ambulante u Šarengradskoj ulici...
Neki već spominjani s tog popisa nastavili su igrati vrlo važnu
ulogu u javnom, političkom i gospodarskom životu Hrvatske: Goran Radman,
aktualni šef HRT-a; Marin Jurjević, član predsjedništva SDP-a;
odvjetnik Silvije Degen; gospodarstvenici Vojko Santrić, Vanja Špiljak i
Goran Štrok; novinari Mladen Pleše, Inoslav Bešker, Pero Zlatar,
Marijan Grakalić...
„Privrednici“ Milorada
Pupovca
Slobodan Platiša dugo je godina bio službenik zagrebačkog centra
Udbe. Krajem 80-tih, u dogovoru sa šefom „analitičke skupine“ u CK SKH
Slavkom Malobabićem, formalno je bio postavljen za posebnog savjetnika
ravnatelja bolnice na Svetom Duhu, a zapravo je nastavio raditi svoj
špijunski posao. Među prvima se pridružio obavještajnoj,
subverzivno-terorističkoj skupini „Labrador“, ali je izbjegao uhićenje i
sklonio se na vojni aerodrom kod Bihaća, pa na okupirano područje u
Lici. Kad su uhićeni „labradorci“ bili razmijenjeni, Platiša je pozvan u
Beograd. Radojčić svjedoči: „U prosincu, prije razmjene, dan ili dva,
pozvan je iz Like da se uključi u rasčišćavanje vezano uz 'Labrador', s
obzirom da je osobno poznavao gotovo sve razmijenjene... Ja sam mu
ponudio da pređe na rad u 'Operu', a što smo se dogovorili da bi i za
njega bilo povoljnije... Pukovnik Rakočević se s tim složio, te je
sredinom prosinca 1991.g. Platiša počeo raditi na poslovima
kontraobavještajne zaštite 'Opere'. Međutim, Platiša nije baš bio vićan
kancelarijskom poslu, više ga je interesirao biznis, te je sredinom
siječnja 1992.g. zatražio 20 dana slobodnog do reguliranja svojih
problema. U tom intervalu sredio je probleme i otputovao je u Banja
Luku“.
U međuvremenu se Slobodan Platiša vratio u RH i postao jedan od
najbližih suradnika Milorada Pupovca, točnije njegov glavni savjetnik za
gospodarska i fanancijska pitanja. Pupovac je postavio Platišu za
direktora Centra za razvoj i investicije Srpskog narodnog vijeća (SNV),
zaduženog za investicije na nerazvijenim područjima gdje žive Srbi,
posebice povratnici nakon bijega iz „Oluje“. Kako su svojedobno objavili
neki hrvatski mediji, Platiša je igrao vrlo važnu ulogu u osnivanju
„Tesla banke“, srpske banke u Hrvatskoj, koja je trebala „poticati
obnovu i razvoj područja nastradalih u ratu te povratak izbjeglih i
raseljenih osoba“. U javnom oglasu za traženje suradnika objavljen je
telefonski broj na kojega se zainteresirani mogu javiti: 01/4816-811. O
tome je pisao „Novi list“ od 29. ožujka 2010.: „Kada se navedeni
telefonski broj nazove osobno se dobije dipl. politolog Slobodan
Platiša“.
Коментари
Постави коментар